Prokletstvo srednje klase koja nije iz Srednjeg.

Oko mene su sve neki self made ljudi. Potpuno mi je normalno da ljudi bez kuce, mace, miša i štakora počinju sve od nule. Da postanu neko i da postanu poštovani. Osim što nikome od njih nije pošlo za rukom da se utrpa u neki familijarni styling svi su kao takvi jedno veliiiko krdo crnih ili barem sivih ovaca svojih familija. A familije. Na Balkanu familije su klanovi i veze i sistemi i Familije su ti sve. Bolje budi državni neprijatelj broj 1 nego familijarni neprijatelj broj 5. Državu možeš promjeniti familija je svuda oko tebe pa makar bio na Grendlandu. E pa moja familija je jedan vrlo zanimljiv etno nacionalni kulturološki i ego-triperski eksperiment da kada bi mi neko rekao da sam nastao kao eksperiment kloniranja bukve i cigle eksplopdirao bih od sreće. Kada bi se tu u kombinaciju ubacio i kakav medvjed pojasnio bih svoje divljačke nagone da sve potjeram i otjeram znate već gdje. No biće da medvjeda kao takvog nema u kombinaciji. A prijatelji?? Moji su se sa svim prijateljima posvađali. Oko glupih kafanskih intelektualnih šupljana zbog lošeg zvekana i još gore meze (a fino je djed moj govorio da intelektualci moraju jesti na mjestima za gospodu), te oko još glupljh stranačkih i vanstranačkih talova. I oko principa.... E taj princip. Kako to nevoooliim. Principi u mojoj kući rastjeraše svu prijatelje a princpe ovdje na Balkanu nije zdravo poštovati. Što imaš više principa to imaš manje prijatelja. A što imaš manje prijatelja to se teže možeš držati principa jer principi traže određen nivo uspješnosti a toga nema kada nemaš prijatelje koji ne drže do principa. Jel samo ja vidim ovdje neki paradoxxxxx. Tako se to sve izvrti u krug. Crne ovce su još jednom pale kroz dimnjak i slomile nogu na plemenskim odnosima i sada su postale još crnje. Sada su sve crne ovce krdo sa principima i bez familije. Predlažem im a i sebi da budemo prijatelji. Svi smo odavno pobjegli od plemena i poglavica i sada smo svako za sebe slobodni indijanci. Klonirane Hiawate i Mohikanci. Ima nas svuda po planeti i glođu nas tuđe familije koje između sebe nikada nisu ratovale. Jel se samo meni čini ili i vama ponekad predstava Hamleta izgleda kao jedna od familijarnih korida.

Oću da budem buđavi kefir

Čekaj. I opet papir pa čekaj potpis pa pečat pa opet papir zbog zahtjeva za potvrdu. I smrtni list ovdje kasni. Kefir postane sir dok dođe do rafe. Euro-krem postane euro-blok. Euro-blok postane Brinkmanova cigla. Godo je popustio pred majkom prirodom i nije povukao vodu. Sad Čekanje smrdi. Gustav je za nas hiperaktivni kreten. Na fascikli mi se nafatila memla. Gljiva će mi pojest dokaz da sam pametan. A onda opet čekaj papir pa potvrdu pa potpis pa ovjeru pa pečat i onda uvjerenje o zahtjevu za potvrdom o riješenju. I sve tako dok ne poglupim do kraja. Onda ću da uzmem i da narežem kefir na kriške pa ću da izmrvim salamu , i da bacim to sve gavranovima jer njih boli perje oni žive 210 godina. Oni imaju vremena. U slijedećoj inkrinaciji hoću da budem Kefir pa bar jednom da nekome ogadim dan.

Hrak u zrak

Često se u zadnje vrijeme sjetim filma Rane i scene gdje Miki Manojlović koji živi u ratu sa cijelim komšilukom pokušava da pljune prema komšinici sprat iznad kroz svoj otvoren prozor. Namjera je bila iskrena no gravitacija čini svoje. Svaki pokušaj mu se razlije po bijesnom licu.

A što je sa svako malo sjetim te scene. Zato što kada pokušavaš da pljuneš u nebo moraš da pljuneš jako visoko.Moraš da pljuneš tako jako i da tim pokušajem dosegneš orbitu. Barem nas fizika i osnovna škola tome naučila. Ako to ne uradiš kako treba uz gravitaciju naravno slijedi i sramota. Možda je bolji pokušaj pljunuti oblak. Sramotu će prikriti kiša ako oblak bude sažaljiv i dobre volje. A ako ne sramota je opet neminovna.

I opet zašto se ja svakih malo sjetim ove scene. Zato što gdje god se okrenem i pogledam vidim ljude mokrih lica koji su pljunuli sami na sebe. I svi su, bijesni, punih džepova, skupih auta i oprani vlastitom sramotom. Možda bi trebali ponovo u školicu da uče fiziku, da nauče da svaki put kada nešto baciš u zrak mora da padne brzinom 9,81m/sekundi na kvadrat, i uvjek će pasti.
No ono što bi uistinu stvarno ali baš stvarno trebali da nauče dolazi iz predškolskog odgoja. E to što bi trebali da nauče je da nije pristojno pljuvati .
I zašto ja sad pišem o tome. Zato što ih gledam svaki dan kako se zaklinju na ovo na ono, Na mrte i žive na principe, patriotizme, prava, demokratije, čast , moral, vjeru, narod, naciju, familiju, državu, pravdu,  I nakon što se tako iskreno zakunu pljunu u zrak i u to čime se kunu.

I sve je toliko usrano i upljuvano od silnog zaklinjanja i pljuvanja po zraku i samima sebi. Zar se nikome ne gadi???

I ono što naj više čudi.

NE STIDE SE.

Zen za 2012

Jedna zen mudrost

Hiljadu zašto - hiljadu nako 

A sada reklama!!!

 Kako pomiriti osjećaj udobnosti koji volim sa uzavrelim tempom dana?
Kako učiniti svaki dan posebnim i samoj sebi izmamiti osmjeh?
A kako jednostavno biti zadovoljna sobom spremna na nove izazove, uvjek biti sretna sa svojim voljenim, uz dodir koji volim.

Jednostavno..
Obucite gaće.

11541

Liči na rijeku.
Rijeka od crvene plastike.

A kada se pogleda odozgo
Samo crvena tacka
Kao crveni patuljak. Ono sto ostane od supernove.
Samo se nevide plave linije.
Plave linije su oni koji su otiisli sa plavim kartama UN a.
Oni koji su otisli sa plavim avionima.
U svijet.
U prostor.
Svaki čovjek je zvijezda.
Jer je sačinjen od zvijezda. Od prašine supernove.
Iza koje ostane crna rupa.
Kao na karti svijeta koju su neoprezni progorili cigarom. I koja smrdi
I kroz koju se nevidi sutra.
Ništa  osim kariranog stoljnjaka kafanskih pregovora.
Oglodanih kostiju bogovske meze.

Na kraju.
u 5
Idem da ostavim neki cvijetak
Red je

Strašni Plan

Idem kući.
Spavam.
Spavam.
Probudim se.
Gledam nešto glupo i euristično.
Jedem.
Gledam nešto glupo.
Ćelije radosno odumiru.
One sive najviše.
4 Ćelije po frame u.
Glupost me raduje.
Sve sam sretniji gradjanin Evrope.
Ovim tempom trčim u progress a nekada mi se tako zvao
usisivac.