Hrak u zrak

Često se u zadnje vrijeme sjetim filma Rane i scene gdje Miki Manojlović koji živi u ratu sa cijelim komšilukom pokušava da pljune prema komšinici sprat iznad kroz svoj otvoren prozor. Namjera je bila iskrena no gravitacija čini svoje. Svaki pokušaj mu se razlije po bijesnom licu.

A što je sa svako malo sjetim te scene. Zato što kada pokušavaš da pljuneš u nebo moraš da pljuneš jako visoko.Moraš da pljuneš tako jako i da tim pokušajem dosegneš orbitu. Barem nas fizika i osnovna škola tome naučila. Ako to ne uradiš kako treba uz gravitaciju naravno slijedi i sramota. Možda je bolji pokušaj pljunuti oblak. Sramotu će prikriti kiša ako oblak bude sažaljiv i dobre volje. A ako ne sramota je opet neminovna.

I opet zašto se ja svakih malo sjetim ove scene. Zato što gdje god se okrenem i pogledam vidim ljude mokrih lica koji su pljunuli sami na sebe. I svi su, bijesni, punih džepova, skupih auta i oprani vlastitom sramotom. Možda bi trebali ponovo u školicu da uče fiziku, da nauče da svaki put kada nešto baciš u zrak mora da padne brzinom 9,81m/sekundi na kvadrat, i uvjek će pasti.
No ono što bi uistinu stvarno ali baš stvarno trebali da nauče dolazi iz predškolskog odgoja. E to što bi trebali da nauče je da nije pristojno pljuvati .
I zašto ja sad pišem o tome. Zato što ih gledam svaki dan kako se zaklinju na ovo na ono, Na mrte i žive na principe, patriotizme, prava, demokratije, čast , moral, vjeru, narod, naciju, familiju, državu, pravdu,  I nakon što se tako iskreno zakunu pljunu u zrak i u to čime se kunu.

I sve je toliko usrano i upljuvano od silnog zaklinjanja i pljuvanja po zraku i samima sebi. Zar se nikome ne gadi???

I ono što naj više čudi.

NE STIDE SE.